Za plesnu muziku iz 60tih godina, sklepanu u kombinaciji groovy bas ritma, nabildovanog zvuka Hammond klavijatura, bubnja koji radosno prati tu mešavinu i prašteće distorzirane gitare povrh svega toga, ne može se reći da je baš najpopularnija ovih decenija. Neki drugi trendovi i vreme potisnuli su vesele bendove koji neguju ovaj zvuk, mada se uvek moglo naći kvalitetnih stvari za uho i dušu (i noge, zašto da ne), čak i dan danas. Freakybeat Hammond Mod atrakcija, kako je neko sklepao, pod specifičnim nazivom - The Gentlemen’s Agreements - dolazi iz Francuske i sastavljena je od članova nekoliko tamošnjih bendova: Towerbrown, Mr. Day, Penelope i još kojih.
Mladoliki skandinavac Kristian Matsson (1983. godine rođen), koji nastupa pod imenom The Tallest Man on Earth, je često bio upoređivan sa Bob Dylanom. Da li je takvo poređenje štetno ili korisno za nečiju karijeru - teško je proceniti. Uvek je tu ono „nije baš toliko dobar“ koje mu šteti, ali i ono „rame uz rame sa legendom“ koje može i da prija. Filosofiju na stranu, momak je stvarno dobar. Odličan, štaviše. Nakon što je prošlu ploču There’s No Leaving Now usnimio u svojoj kući, na ovoj je pokazao još veću blesavost – usnimio ju je u nekoliko kuća u kojima je boravio u periodu od jula do septembra prošle 2014. godine. Kako sam kaže, ovo mu je najdirektnija ploča. Prelepi Matssonovi tekstovi i nežno pikanje gitare i klavira su već prepoznatljivi ljudima koji prate njegov rad (da, čak nas nekoliko) i treba reći da je svaki njegov snimak direktan. Kako stoji negde u najavi Tamne ptice, najinetersantnije će biti nekome ko prvi put čuje ovog folk/pop/rockera, svidi mu se, a zatim otkrije da mladić ima još tri albuma i dva EP izdanja pre ovog i da je svako od njih odlično. Već u drugoj pesmi Darkness of a Dream Matsson ima punokrvni orkestar iza sebe, što je redak slučaj, jer je on obično dovoljan samom sebi (dokaz: ovaj live snimak), na pojedinim mestima ima violinica i truba, ali se sve ipak svodi i dalje na njegov vokal i gitarsko/klavirsko umeće (Little Nowhere Towns). Suma sumarum, ovih prijatnih četrdesetak minuta može se iskoristiti kao soundtrack za tumaranje nekim planinskim proplankom (ako ste planinar) ili kao prijatno društvance uz tmurno kišno popodne (ako ste planinar, a nije vreme za pentranje). Slušanje ovog albuma ne može da škodi, a kad ne može da škodi... www.thetallestmanonearth.com Tri godine čekanja na nove pesmice benda Calexico nije mnogo. Stare kuke – Burns, Convertino i meksički trubadur Valenzuela – po pravilu između svaka dva izdanja imaju još toga zanimljivog da ponude. Da li su to live izdanja, EP minići, muzika za filmove (The Guard, na primer) ili slično – nije najbitnije. Najbitnije je da je sve to urađeno bez greške. Nekima se neće svideti to što nema „tvrdih“ pesama, poput onih sa početka karijere, ali svi koji prate rad ovog benda znaju da su oni odavno prilagodili svoje muziciranje svim rasama, religijama, polovima i ostalim nosiocima razlika između ljudi. Na ovom izdanju se odmah uočava veliki broj gostovanja, što daje poseban šmek skoro svakoj pesmi ponaosob. Sam Beam (Iron and Wine), Ben Bridwell (Band of Horses), simpatična Gaby Moreno, opet simpatična Carla Morrison (peva i svira u veoma igrivoj Cumbia De Donde), Nick Urata (Devotchka) peva na pesmi koja zatvara album, Neko Case, Tarkim - instrumentalni bend iz Grčke i tako dalje. Njihova muzika ponovo daje sve: prašinu Arizone, marijači trube, ljubavne i one druge stihove, harmonike u rege stilu i predivne vokale. Sve to čini da vas šarolikost koja dolazi iz zvučnika tera na slušanje ovog diska iznova i opet i ponovo i još. Svi koji su bili srećni da pogledaju Calexico u Beogradu pre par godina znaju kako stari majstori opčinjuju – muzikom, pojavom i stavom. Oni su odavno zaslužili mesto u istoriji rokenrola, ovaj novi album ih samo dodatno cementira. www.casadecalexico.com Steven Wold ima mnogo godina, sedamdeset i četiri. Album prvenac (kao solo muzičar) je objavio 2004. u Norveškoj, gde se u međuvremenu preselio iz Kalifornije. Matori bradonja je dobio nadimak Seasick zbog toga što stvarno pati od morske bolesti, koja ga često tepa na norveškim brodićima. Ovo je njegovo sedmo izdanje, od kojih su neka bila objavljena za čuveni Warner Brothers. Svira gitaru sa tri žice, fura bluzerski slajd i sedi na koncertima. Pomažu mi prijatelji, među kojima je i basadžija sa velikim renomeom - John Paul Jones, a kako to sve izgleda i zvuči, pogledajte ovde. Šta se može čuti na ovom disku? Ako poznajete rad ovog muzičara, znate da nema puno filozofije: čvrst bubanj (ponegde ga i nema), ravna bas linija i slajd vožnja na masnoj gitari, sve to u najboljem blues/rock maniru. Par sporijih pesama će potaman doći da se predahne, jer je Steve ipak čiča. Sve u svemu, prema tome - dabome. Još jedna simpatična ploča u kolekciji Seasick Steve-a koja će dobro da legne svima koji vole ovog starog majstora. www.seasicksteve.com John Darnielle, čovek koji (uglavnom) stoji iza naziva The Mountain Goats je genijalac. Stvarno. Dvadesetpetak(!) albuma njegovog benda (regularnih 15 i još desetak kasetnih snimaka), još isto toliko EP izdanja i singlica će to svakako potkrepiti. Još više ćete biti sigurni u to ukoliko pažljivo čitate njegove pesme (da, one mogu i da se čitaju bez muzike). Na kraju, možete proveriti i njegove knjige, npr. "Vuk u belom kombiju", koju je objavio prošle godine. Ipak, muzika je njegova primarna delatnost, a ona je i na ovom izdanju, kao što se od njega i očekuje, baš fina. Tematski, album govori o profesionalnom rvanju. Neke pesme govore o smrti. Nije to ni bitno. Uglavnom akustične, sa karakterističnim vokalom Darnielle-a, sa karakterističnim tekstovima, sve ove pesme (njih 13) imaju taj Goatsovski šmek. Negde odlične trubadurske minijature (omiljena - Foreign Object), negde klavirenje, negde šapat. Nekome ko prvi put čuje za ovaj bend teško je preporučiti odakle da startuje sa upoznavanjem. Možda od odličnog The Sunset Tree iz 2005. ili Tallahassee iz 2002. ili All Eternals Deck iz 2011. Potpuno je svejedno. www.mountain-goats.com |